veleč.Edvard Španović
o. Stefan Pitka
Poznanstvo sa o. Stefanom je od moje rane mladosti, tj. od njegovog dolaska za župnika u Sremsku Mitrovicu. Uvijek mi je bila radost i korist od susreta s njime. Posebna radost i korist je bila kada sam 1999. godine došao za župnika u Sremsku Mitrovicu i nasatvio prijateljevanje i suradnju s o. Stefanom na istom pastoralnom polju. U o. Stefanu sam imao dobar uzor i veliku pomoć. Njegovi savjeti i iskustvo su mi zlata vredjeli. Iako bih imao razloga i potrebe i ovom prilikom reći koliko mi je osobno o. Stefan značio posvjedočit ću što je on značio svojim župljanima, svom narodu i svima koji su ga poznavali.
o. Stefan kao čovjek i kao pastir odlikovao se osobitom ljudskom toplinom, ljubavlju, jednostavnošću, skromnošću, požrtvovnošću i predanošću u Božjoj službi. Godine nakon njegove smrti nisu izbrisale uspomenu na njega u srcima onih koji su ga poznavali. O. Stefan je bio otvoren i komunikativan, sposoban slušati i čuti čovjeka. To ga je činilo bliskim ljudima u Crkvi i izvan Crkve. Ostavio je vidljivo svjedočanstvo ljubavi i predanosti svojoj službi, svom narodu.
Parohijski dom je bio mjesto gdje su mnogi rado dolazili.
o. Stefan je bio uvijek susretljiv i razgovorljiv. Gotovo da nije bilo teme o kojoj se sa o. Stefanom nije moglo razgovarati. I uvjek bi se imalo nešto novo čuti.
Poteškoće i neugodna iskustva skrivao je u sebi, i teško se moglo prepoznati na njemu i na njegovom licu. Ali je zato srce stradalo. Imao je planova i želja ali ga je iznenada zatekao Gospodnji poziv. Uvijek se radovao svećeničkom zajedništvu, pa tako i tri dana prije svoje smrti, na dan crkvene slave, Uzašašća Gospodnjeg. U nedjelju... dok sam se spremao za misu došla je do mene hitna poruka da je panocu Stefanu pozlilo. Uzevši sv. pomast i u nekoliko koraka dotrčao sam do parohijskog doma gdje sam u kuhinji našao panoca koji je bio na putu za vječnost, te sam mu podijelio sv. Pomast i odriješenje od grijeha. Bio sam, kao čovjek, veoma žalostan zbog iznenadne smrti o. Stefana, dobrog mi prijatelja, i opet sretan da sam u trenutku njegove tjelesne smrti mogao biti uz njega i podijeliti mu sv. sakramente i pripraviti ga za odar, upravo onako kako mi je nekoliko puta rekao i zaželio za slučaj svoje smrti.
Promatrajući svećenički život o. Stefana na poseban način se može na njega prijeniti razmišljanje kardinala Suharda:
Vječni paradoks svećenika!
On nosi u sebi suprotnosti! Cijenom vlastitog života pomiruje u sebi vjernost Bogu i vjernost čovjeku, u istinu ništa nije tako slabo i jako kao svećenik. Nema u svojim rukama ni političkih sredstava, ni financijskih izvora, ni snagu oružja, čime se svi drugi služe da bi osvojili zemlju. Njegova je snaga baš u tome da je razoružan i da sve „može u onome koji ga jača“. Nezavisan i nenavezan ni na što ide k onima koji trpe, koji su u neznanju, koji padaju. Ništa nije tako maleno, tako prezreno, toliko napadano u povijesti kao svećeništvo. A ipak ljudi kleknu pred njim na koljena. Dobro to znaju oni koji bi zauvijek htjeli pomesti sa zemlje Crkvu Božiju. Do konca vremena svećenik će biti najviše ljubljen i najviše mržen među ljudima. Najviše urastao u zemaljsko i najviše ga nadilazi. On je najbliži brat i jedini protivnik. Do konca vremena njegov misterij – koji je u njemu samom zagonetka vrijedna svakog poštovanja – probijat će gustoću događaja i civilizacija i bit će veliko svjedočanstvo nevidljivoga Kraljevstva. Svećenici to znaju i kad prvi put ulaze k Oltaru i nije im nepoznato da će do svoje smrti biti znak protivljenja, svjetlo za sinove svijetla, tama za sinove tame.
 |
| о. Стефан Пітка і величасний о. Едвард Шпанович у грекокатолицьцій церкві. |
 |
| Величасний о. Едвард Шпанович і о. Стефан Пітка у римокатолицькій церкві |
Zajedno s ostalima koji su o. Stefana poznavali, volili i poštovali želim moliti:
Zahvaljujemo ti Gospodine Bože,
za o. Stefana koji nam bijaše blizak i drag,
a koji nas je iznenada napustio.
Zahvaljujemo ti na svemu prijateljstvu
što nam je od njega poteklo,
za mir koji je unosio među nas;
zahvaljujemo što se kroz patnju
naučio poslušnosti
i što je u mjenama ovog nestalnog života
zavrijedio da ga poštujemo.
Molimo te,
ne daj da se izgubi išta od njegovih napora;
ono što je živio i činio
nek pridonese dobrobiti ovoga svijeta.
Daj da ljudi što će za njim doći
cijene sve što njemu bijaše sveto,
da u svemu u čemu je velik bio
i dalje nama zbori, i sada kada je prešao u pokoj.
U Sremskoj Mitrovici, 02. 02. 2010. godine
Eduard Španović
Нема коментара:
Постави коментар